Mjesec
i Venera - dinamika ženskog principa
Što
ženu čini ženom ? Da li je to njezina sposobnost rađanja,
majčinski osjećaji ili njezina ljepota, te sposobnost stvaranja
sklada, ali i žrtvovanja za svoju obitelj ? Neki astrolozi će reći
da u natalnoj karti udatu majku treba gledati kroz Mjesec, a neudatu
djevojku kroz Veneru, što znači da zastupaju teoriju kako žena
ne živi istovremeno sve elemente svoje karte i da bi u punoj mjeri postala
kompletna i samorealizirana, potreban joj je muškarac, koji će
je formalnim činom braka učiniti svojom suprugom i napraviti
joj dijete. Ova teorija ima puno manjkavosti u sebi zbog toga jer svodi
ženski princip na spolni stereotip, koji na vrlo osiromašen način
definira žensku ulogu u društvu i obitelji. Uglavnom se Venera kroz
taj stereotip predstavlja kao nezrela i razmažena ljepotica, što svu
svoju energiju ulaže u to da sebe učini privlačnom i na taj
način zadobije ljubav muškarca koji će od nje napraviti Mjesec
– zrelu, brižnu i samozatajnu majku. Ne možemo, naravno, kriviti astrologe
što su podlegli uobičajenim iskrivljenim odrazima patrijarhalne
zapadne civilizacije, zaboravljajući na stare mitove i njihove
junakinje, koje su u sebi nosile puno bogatiju skalu osobina i mogućnosti
za izražavanje ženske energije.
Prisjetimo
li se na primjer Afrodite, boginje ljubavi, tada će se pred našim
očima ukazati jedna od najmoćnijih grčkih boginja. Ovdje
nipošto ne možemo govoriti o liku zaljubljene ženice koja se pasivno
prepušta muškarcu " lovcu ", baš naprotiv: radi se o samosvjesnoj,
strastvenoj i vještoj ženi, koja je osim ljubavi bila sposobna da osjeti
i snažnu ljubomoru, kao i bijes spram onih koji su povrijedili njezine
principe i prezreli njezine darove. U nekim drugim kulturama, arhetip
Afrodite / Venere pod različitim imenima predstavljao je boginju
ljubavi i rata, princip rađanja, ali i umiranja, koji se skladno
nadopunjavao sa prirodnim ciklusima plodnosti, sjetvom i žetvom, kao
i smjenom godišnjih doba. Ljepota Afrodite nije ljepota praznoglave
zavodnice, već je to ljepota življenja, iskonska radost, ali i
divljina, spontana umjetnost majke Prirode, koja stvara i razara čudesne
oblike i forme života u neprekidnom plesu spiralne energije.
Afrodita
je i boginja ženske seksualnosti, u našoj kulturi potisnute i obezvrijeđene,
koja je stavljena u službu muškarčevih potreba i želja. Patrijarhalno
društvo demonizira seksualno osvještene i oslobođene žene, koje
ne žele biti samo robinje tuđeg užitka, već i same traže užitak
za sebe, ravnopravno i sa sviješću o vlastitoj vrijednosti. No
na svom najvišem nivou, seksualnost Afrodite je oblik duhovnosti i predstavlja
sjedinjenje ljudske duše sa univerzalnim principom ljubavi i ljepote.
Ovo može mnoge zbuniti, navikli smo se da odvajamo duhovnost od seksualnosti
u crno – bijelim podjelama na " dobro " i " loše ",
" čisto " i " prljavo ", naši bogovi su bestjelesni,
aseksualni paćenici i gospodari surove dužnosti, a Boginja je utonula
u mračnim dubinama kolektivno nesvjesnog i na njeno mjesto je došla
bezglasna, žrtvujuća majka - svetica, što pokorno rađa muške
' spasitelje ' čovjecanstva.
Želimo
li Afroditu / Veneru sagledati u svoj njezinoj raznolikosti i veličini,
tada se moramo naučiti da u ženi vidimo / i tražimo / duhovnu ljepotu,
umjetničke talente, nezavisnost, duh slobode, žudnju za životom
koja podrazumijeva samorealizaciju i nesputanu radost življenja u skladu
sa vlastitom prirodom. Sve ove osobine žena neće izgubiti onda
kad postane majka, odnosno, kada po riječima nekih astrologa "
postane Mjesec " – iako zemaljske majke sa godinama gube svoju
fizičku ljepotu, čvrstoću i gipkost tijela, to ipak nisu
glavni atributi izgrađene Venere ! Ljubav venerijanskog principa
sa godinama postaje sve plemenitija i kada je ta energija u punoj mjeri
oslobođena, čovjek sebe i svoje bližnje sagledava kao manifestaciju
univerzalne ljepote, te osjeća duboku nježnost prema svim živim
bićima.
Kad
govorimo o majčinstvu, navikli smo da u majci vidimo nesebičnu
'' hraniteljicu i čuvaricu doma '', što pored kućnog ognjišta
sa beskrajnom strpljivošću i blagošću zadovoljava potrebe
svoje djece i svog muža. Ovo je patrijarhalni ideal majke, koji je svojom
isključivošću nanio štete mnogim generacijama žena, zatvarajući
ih u kuću i braneći im da se iskazuju na bilo kojem drugom
području osim obitelji, te da ravnopravno s muškarcima sudjeluju
u građenju i oplemenjivanju društvene zajednice. Današnji arhetip
Mjeseca je blijeda sjena trojne, mjesečeve boginje, koja je u mnogim
starim kulturama u sebi objedinjavala sve dimenzije čovjekove duše,
ne samo ženine, već i muškarčeve. Naime, neki astrolozi također
griješe kad smatraju da mjesečev princip nije tako jako bitan u
karti muškarca, jer on ne treba da razvija svoje " majčinske
" kvalitete. Međutim, ako proširimo malo definiciju "
majčinstva " i taj pojam pokušamo sagledati u slikama i simbolima,
kroz ples elemenata, vidjet ćemo skrivena bogatstva plodne svemirske,
ali i zemaljske maternice, iz koje je izronilo sve što na svijetu jeste,
što je ikad bilo i što će biti, pa u tom smislu možemo reći
– univerzalna žena je sve postojeće, cjelokupna priroda, kao i
njezine brojne transformacije, no ona je i duša svijeta, blistava emocija
koja daje individualnu boju, snagu i svježinu svakom ljudskom biću
na ovoj planeti.
Emocije
posjeduju u podjednakoj mjeri i žene kao i muškarci, s tom razlikom
što patrijarhat svoje sinove pokušava naučiti da potisnu tu dimenziju
ljudskog iskustva i da se stide svoje tuge, svojih strahova, ali i svoje
ljubaznosti, jer to nije dovoljno " muževno". Na ovaj način,
krutim odgojem, i muškarci bivaju oštećeni, a njihov unutrašnji
svijet značajno osiromašen. Koliko je puno tuge i potisnutog bijesa
nakupljeno u onim obiteljima, gdje mali dečki nisu smjeli plakati
kad ih nešto boli i nisu nikad dobili nježan poljubac pred spavanje
od svojih strogih i mrzovoljnih očeva ! Koliko straha i koliko
zavisti neki sinovi nose u svojim dušama, žudeći da svrgnu surovog
oca, u vječnoj borbi Urana i Saturna, što se nastavlja kroz generacije
i generacije ljudskih zabluda !
Budući
da nam astrologija predstavlja alat za spoznavanje svih dubina čovjekove
duše, ako želimo biti do kraja savjesni i plemeniti u onome što radimo,
moramo se osloboditi zastarjelih, nehumanih pogleda na muškarca i ženu,
a koji osiromašuju čovjeka i ljudski rod u cjelini. Uz prenaglašeni,
vladajući solarni princip, pokušajmo emancipirati i energiju srebrne
mjesečine unutar svog bića, ne stidimo se svojih emocija,
dajući im drugorazredno značenje u odnosu na razum. Emocije
su rijeka, čista i svježa voda što izranja iz zemljanih dubina
i natapa planetarne doline, donoseći život svim živim bićima.
No emocije su i vatra, bljesak munje, elektricitet koji se mora osloboditi
i transformirati u prirodi. U smijehu, plesu, pokretima tijela, mimici
lica, u našim međuljudskim odnosima, u svakodnevnim dužnostima,
ali i užicima, emocije se preljevaju i blistaju na suncu, čineći
nas lijepima, čak i onda kad su neukroćene, elementarne i
posve spontane u svojim manifestacijama. Sa emocijom možemo napisati
pjesmu, ona je kist kojim savladavamo prostor na slici, tkivo snova
u kojima se gube granice vremena i prostora, eliksir za umorne i hrana
za gladne...zar uopće postoji netko, tko bi se dobrovoljno želio
lišiti tog bogatstva ?
Naučimo
li se posmatrati prirodu kao veliku majku svih nas, planetarnu hraniteljicu
koja nam daje vodu, biljke i životinje da bismo preživjeli, tada ćemo
dublje shvatiti što majka sve može biti, kao izvor naše energije, ali
i počivalište u koje se vraćamo na kraju svojih zemaljskih
puteva...život i smrt, svjetlo i tama, bujni pejsaži, ali i pustinjske
doline – sve to osvjetljava mjesečina prosuta po zemlji, nasmiješeno
lice boginje. Majka nije samo žena koja ljubi plod svog mesa zato jer
je taj plod izašao iz nje, a da pri tom nema nikakvih osjećaja
i prema drugoj djeci zemaljskoj. I ljudi i biljke i životinje u podjednakoj
mjeri imaju pravo na život i u prirodi ne postoji pravilo koje kaže
da bi baš čovjek trebao biti vrijedniji od bilo kojeg drugog živog
bića. Pa ipak čovjek sebi uzima ogromno pravo da narušava
taj sklad planetarnog vrta – uzima više nego što mu treba, ubija brojne
životinjske vrste, truje vodu za piće, u mora ispušta naftu i otrovne
tekućine, zrak zagađuje isparenjima tvorničkih postrojenja...
U
tom smislu, čovječanstvo na globalnom nivou ne poštuje u dovoljnoj
mjeri svoju stvoriteljicu – majku Zemlju – i samim time ni princip majčinstva
još uvijek ne shvaćamo u svoj njegovoj dubini, također kao
ni venerijanski princip ljubavi. Umorna boginja spava u našim srcima,
naši su životi ponekad grobovi za mjesečinu, a ne njezine srebrne
poljane, u kojima se rađaju snovi i silaze u materiju, kao krilati
plodovi naše posvećenosti.
Zaboravimo
na moć nebeskih vladara, očistimo svoju svijest od lažnog
svjetla predimenzioniranog Sunca i njegujmo u sebi majčinski princip.
Bez obzira da li smo muškarci ili žene, potrebno je da dopustimo uskrsnuće
drevne boginje u svojim srcima, u svojim životima, kao ljubeću
energiju koja njeguje život i ljepotu u svemu što dotakne – u našim
vezama, u našim naporima zemaljskim i odnosu koji imamo sa svojom djecom,
imajući stalno na umu da su naša djeca istovremeno i djeca svijeta,
a djeca svijeta su naša djeca, zbog toga moramo dobro paziti kakav dom
ćemo im ostaviti u naslijeđe. U našim životima podjednako
su važni i Venera i Mjesec i Mars i Sunce, ne postoje etape po kojima
bi se jedan planetarni princip izražavao više od drugog u ovisnosti
od praznih formi zastarjelih običaja i civilizacijskih maski na
licu suštine. Samo je od nas ovisno da li ćemo sve te principe
u podjednakoj mjeri osvijestiti i izražavati kroz sebe, živeći
u skladu sa svojom najdubljom prirodom. Samo od nas ovisi da li ćemo
zauvijek ostati polovični, nedozreli robovi društvenih predrasuda,
ili ćemo se razviti u cjelovite jedinke, koje u sebi nose i potencijal
za očinstvo i potencijal za majčinstvo, kao i potencijal vječno
zaigranog, nasmijanog djeteta - bez obzira na spol kojem pripadamo.
Ne podcjenjujmo Mjesec i Veneru, nego ih razvijajmo hrabro i kreativno,
do neslućenih dimenzija !
Napisala:
Krešimira Gojanović
....
