Spiritualna
revolucija i energetsko iscjeljivanje podsvijesti
Stare mitske teme paganskih naroda na različitim
kontinentima tijekom ljudskog razvoja obrađivale su tzv. silazak
bogova i boginja u podzemlje, kao metaforički prodor energije u
materiju, gdje je mitsko podzemlje zapravo predstavljalo prostor kolektivno
nesvjesnog i karmičkih tereta, koji su morali biti razobličeni
svjetlom svjesti, transformirani i integrirani, prije nego li je duša
mogla doživjeti iscjeljujuću preobrazbu, odnosno simbolički
izlazak na svjetlo i početak novog spiritualno - kreativnog ciklusa.
U
sumeranskom mitu, Inana, boginja zvijezde Venere i ljubavi silazi u
carstvo mrtvih, da bi preotela vlast od svoje starije sestre Ereškigal,
koja je bila vladarica podzemnih svijetova. U podzemlju Inana nailazi
na sedmoro vrata i kako kroz koja prolazi, tako joj vratar oduzima odjeću
i nakit, te pred svoju stariju, tamnu sestru dolazi potpuno gola i bez
svih svojih moći. Ereškigal je tada uprla u nju pogled smrti i
Inana ostaje nepomična, no ostali bogovi, da bi je spasili, šalju
joj hranu i vodu iscjeljenja, te boginja ljubavi ponovo biva vraćena
u život. Istu mitsku temu priča i akadska verzija mita pod nazivom
" Ishtarine puti u podzemlje ". U ovoj mitskoj temi, Inana,
odnosno Ishtar predstavlja simbol mudre i hrabre žene, koja u suočenju
sa svojom tamnom sestrom otkriva vlastite slabosti i istovremeno odbacuje
svoje lažne svjetovne identitete, sve dok ne postane gola poput djeteta.
Tada se situacija naglo preokreće, ona dobija '' vodu iscjeljenja
'', oživljava regenerirana, te ponovo izlazi na svjetlo, jos jača
i odlučnija nego što je bila prije započete preobrazbe. U
Egiptu također imamo ovaj motiv, gdje boginja Izida odlazi pod
zemlju da bi spasila i oživjela svog ubijenog muža Ozirisa. U Grčkoj
opet, ta tema biva obrađena u mitu o Demetri i Perzefoni, gdje
Perzefona biva oteta od Hada, da bi ponovo izašla iz podzemlja nakon
određenog vremena, preobražena i regenerirana, kao simbol probuđene
prirode i žene.
Gledano
očima moderne psihologije koja redefinira stare mitske obrasce,
za kolektivnu žensku svijest je taj silazak u '' Perzefonino carstvo
'' istovremeno bolan i iscjeljujući proces, unutar kojega se osviještavaju
svi oblici patrijarhalne represije nad ženama, te na individualnom nivou,
koji se isprepliće sa kolektivnim, daje ženi / ali i muškarcu /
mogućnost da kroz suočenje sa vlastitim strahovima i ograničenjima
ponovo uđu u kontakt sa svojom dubinskom prirodom i unutar svoje
duše metaforički preobraze sebe, te uskrsnu, oživljeni u svjetlu
samospoznaje.
Tijekom
odgoja upijamo mnoga negativna uvjerenja, koja nas mogu oštetiti na
energetskom nivou, a također mogu blokirati i našu kreativnost,
prisiljavajući nas da usvojimo lažne identitete i obrasce ponašanja,
kako bismo se komformistički stopili sa svojom okolinom i postali
poslušni, nemisleći građani, podložni svojim vladarima - političkim
i vjerskim strukturama, koje žive od našega rada, te naših doprinosa
i napora na zemlji. Društvo, pogotovo ono nedovoljno napredno i tolerantno
u cjelini, ima interes da odgoji što više poniznih i neosviještenih
građana, koji neće puno pitati, već će raditi i
slušati. U tom smislu, tradicionalna uloga žene također je jedan
ograničavajući energetski obrazac, koji guši žensku kreativnost
i puteve samoosvještavanja, dok sa druge strane insistira na slijepom
prihvaćanju tzv. ženskih dužnosti - da žene budu isključivo
' rađalice ' i odgojiteljice novih naraštaja poslušnih radnika
i poreznih obveznika, na čijim leđima će državnici, vlastodržci
i muško svećenstvo zgrtati svoja ogromna materijalna bogatstva.
U takvom sistemu, sve su uloge odavno podjeljene i točno se zna
gdje su zacrtane imaginarne granice naše slobode. Zbog svega ovog navedenoga,
proces buđenja jeste jako bolan, jer ponekad predstavlja odvajanje
od svoje okoline i njenih podsvjesnih represivnih mehanizama, sa kojima
nas pokušavaju kontrolirati naši učitelji i odgojitelji, zato što
su i sami isto tako nekad bili kontrolirani i prigušivani od svojih
učitelja - društvena represija prenosi se s koljena na koljeno,
često u vidu nepisanih i neizgovorenih pravila, a koja nalažu da
se poštuju tradicionalni obrasci ponašanja.
Put
koji prekida taj kolektivni, naučeni obrazac jeste put individuacije,
kada kroz unutrašnje, regenerativne procese otkrivamo svoja skrivena
duševna bogatstva, tako što " izgubljene " i potisnute dijelove
sebe ponovo pronalazimo i povezujemo u kompaktnu cjelinu. Integracijom
i prihvaćanjem svoje sjenke dobijamo novi uvid u sebe i tu započinje
ciklus dubinske kreativnosti, kroz stvaranje tzv. unutrašnjeg hrama,
odnosno unutrašnjeg svetišta vlastitog bića, gdje otkrivamo i učimo
njegovati svoje individualno bio - polje svete energije, sa kojom ulazimo
u materiju, oblikujući je prema svojoj volji i svom nadahnuću.
Međutim,
prije toga potrebno je proći kroz izvjestan oblik bolnog odumiranja,
sve ono što je lažna kukuljica na krilima leptira mora otpasti, sve
staro i preživjelo što nas blokira u našem rastu treba biti odbačeno
kao potrošena zmijska koža, ispod koje će onda izroniti nova, blistava
i mlada zmija - simbol naše probuđene, prerađene i u cjelosti
spoznate energije. U tom procesu moramo pristati i na svojevrsni gubitak
iluzija, tereti neosviještenog Neptuna najvećim su dijelom uzrok
naših energetskih oštećenja zbog toga jer predstavljaju zamagljeno
svjetlo lažnih vrijednosti i ovisničkih oblika duhovnosti, koji
afirmiraju ljubav prema bogu, na štetu ljubavi čovjeka prema čovjeku.
Demistifikacija lažnih autoriteta u koje smo vjerovali, a koji su željeli
da budemo ovisni i podložni njihovoj moći, donijeti će nam
privremeni osjećaj izgubljenosti i velike nesigurnosti, jer ćemo
se odjednom naći usred novog svijeta, koji podrazumijeva nepoznatu
zemlju, zemlju u nastajanju: stare vrijednosti su srušene, a nove još
nisu niknule, niti su uspostavljene. Taj međuprostor u fazi buđenja
predstavlja tzv. tamnu noć duše, koja na nas može djelovati neugodno
i zastrašujuće, kako za pojedinca, tako i za kolektiv u cjelini,
no uspijemo li se čvrsto centrirati u energiji vlastitog unutrašnjeg
svjetla, lakše ćemo i bezbolnije prebroditi ovaj prirodni i posve
uobičajeni trenutak na putu naše preobrazbe, jer je ' tamna noć
duše ' zapravo neodvojiv dio regenerativnog procesa.
Potisnuta
kreativnost vodi u autodestruktivnost, zbog toga tu autodestruktivnost
na najdubljim nivoima našeg bića moramo osvijestiti i preraditi,
najbolje u kreativnim procesima, unutar kojih ćemo ponovo doći
u kontakt sa izvornom energijom, kroz pisanje, slikanje, meditaciju,
ples, te stapanje sa čistom prirodom, svuda oko nas. Naime, kada
god slobodno, bez stida i krivnje izražavamo sebe u svom bogatstvu našeg
duševnog potencijala, tada zapravo pojačavamo princip unutrašnjeg
svjetla, te automatski tim svojim svjetlom potičemo i u drugima
regenerativne procese samospoznaje i osobnog rasta. Zato je potrebno
da što prije odbacimo zastarjele neptunovske modele verbalne manipulacije,
prikrivanja i potiskivanja stvarnih osjećaja, koje zbog straha
gušimo u sebi, misleći da nismo dovoljno dobri i da će nas
okolina odbaciti ako pokažemo i svoju tamnu stranu, svoju prirodnu ljudsku
ranjivost, kao i svoja ograničenja.
Dualizam
Neptunovske ere podjelio je svijet na svjetlo i tamu, no integracijski
model Uranske ere uči nas da energija na svom putu preobrazbe sasvim
prirodno mora proći i kroz podzemlje, kao i iznad zemlje - ona
ulazi u najcrnje dubine, te iz njih izlazi prema najsvjetlijim visinama,
neprekidno kružna i mrežolika, povezuje različite planove naše
svijesti, transformirajući naša ograničenja i strahove na
putu u mudre spoznaje i uvide o vlastitom biću.
Ništa
što je ljudsko više nije sramotno i griješno, ulazimo u sebe, otkrivajući
prostore vlastite duše i u tim prostorima radimo svojevrsno veliko pospremanje,
čistimo stare energetske nakupine u dvoranama svog hrama, donosimo
svježi vjetar i pronalazimo unutrašnji dragulj - vodoskok u centru svojih
izvora, gdje ćemo se napojiti novom snagom i tako napojeni metaforičkom
vodom iscjeljenja opet uskrsnuti, kao lijepa i probuđena ljudska
bića, čija svjetlost nikada više neće biti zatamnjena
lažnim i nehumanim učenjima umiruće ere Riba.
Napisala:
Krešimira Gojanović
....
