Poezija Krešimire Gojanović

Dodir Samaela

Tamo gdje nema granica
nalazim te svjetlosnog,
dok plešem gola s kapima,
od sudbine pravim igračku,
razuzdana s kentaurima
- nalazim te u slikama
prosutim na vjetru,
u mirisu
krvavog, crvenog pigmenta,
ti si moja radost...

Nemam vremena za tužne pjesme,
jadikovke srca, niti opravdanja,
ponekad ne stignem spavati, ni jesti,
jer gorim, zarobljavam prostor,
a on se giba
k'o mokra, dijamantna zmija.
Diže se zora kao plamen,
rođenje svijetova u rosi,
budiš me poljupcima,
obasipaš jagodama zrelim,
sok je tako sjajan...

Nezaboravljeni,
u planetama, u atomima
osjećam tvoju blizinu,
vrelu, žilavu moć
i opijam se tobom
i bježim ti u tami,
kao igra mladih zmajeva,
neki su dani čudesni
- volim od njih plesti krila !

Podzemlja...

Ponoć u šumi – vilenjačko vrijeme.
U srebrnoj borovini
leptir skida košulju,
spleteni korzet od trnja
i pušta svilenasta krila
da prospu se po zemlji,
kao šum i jecaj vode.

Nigdje nema živih bića
u odajama tamne Perzefone,
samo raskoš kamena
i kristalni duh dvorana
u kojima obnavlja se duša,
odbjegla od svijeta.

Duh planina

Na ledenim vrhovima,
obličje svijeta postaje magleno,
nevažna igra bjeline i sjene,
nešto davno odsanjano.

Sve tragove u snijegu
raspoznajem kao riječi,
govor bića upisan
u mokra bedra života.

'' Ovuda sam prošao,
ovdje sam ljubio
i ovdje će moje kosti
postati hrana za orlove. ''

Dah drevnosti.
Nešto smo izgubili,
nepovratnu ljepotu,
u kristalnoj dolini
ostavili smo posvećenu sliku,
da se ne ukalja
kad siđemo u grad.

Zaleđeno lice čarobnjaka
blista crvenim sjajem,
duboki namaz boje otkriva srce,
ispod naslaga od kamenja
- otkopavam svoju slobodu.